Milanković detaljno opisuje svoje srednjoškolske dane, ali i opšte društvene prilike koje su onda vladale ne samo u Osijeku, nego i u Austrougarskoj monarhiji. Bio je veoma bistar učenik, talentovan i radan, pa je kao takav brzo zapao za oko strogim profesorima. Imao je izvanredno pamćenje (koje ga je pratilo do kraja života), pa je najveći dio predavanog gradiva savlađivao na samom času. Kao odličan učenik, uvijek spreman da pruži dobar i pravilan odgovor, često je pomagao svojim drugovima. Izvještio se i u šaptanju, što mu je uzdiglo ugled među školskim drugovima. Imao je razvijenu sposobnost, još od mladih dana, da lekcije ponavlja sopstvenim riječima, dakle bez mehaničkog reprodukovanja („bubanja“), što su profesori posebno cijenili i podržavali.
Iako je bio bolešljiv i često izostajao sa redovne nastave (do kraja prvog polugođa je, na primjer, imao 185 izostanaka), Milanković je bio najbolji učenik. Kada ga je razredni starješina na kraju polugođa proglasio za najboljeg učenika, to ga je iznenadilo. Pri tome ga je uporedio sa jednim njegovim drugom Mađarom, najkrupnijim u odjeljenju. „Pogledajte ovu dvojicu. Ovaj mališan je prvi đak u razredu, a ovaj klipan poslednji“, rekao je razredni starješina upoređujući Milankovića (malenog) i njegovog druga Mađara.
Tokom čitavog školovanja u srednjoj školi Milanković je zadržao svoju „Metodu“ da sa razumijevanjem uči zadate lekcije. Pažljivo je pratio nastavu, veoma mnogo čitao i nastojao da sve obaveze obavi na vrijeme i pedantno. Njegove intelektualne sposobnosti počele su već tada da dolaze do punog izražaja. Inteligentan i radan, želio je da se bolje i svestranije upozna sa svim predmetima koji su se izučavali u realnoj gimnaziji. Ipak, najveće interesovanje je pokazivao za matematiku i prirodne nauke. Srećna je bila okolnost da nikada nije trpio oskudicu niti je imao većih problema sa materijalnom situacijom. Istina, materijalne prilike njegove porodice su se tokom godina pogoršavale, ali je taj proces tekao postepeno i nije nikada dostigao kritičnu granicu da bi se to drastičnije ispoljilo na Milankovićeve egzistencijalne uslove.
Redovna nastava, i pored velikih obaveza, nikada nije bila toliko naporna da se mladi Milanković ne bi bavio i drugim, vanškolskim aktivnostima. Mnogo je čitao zabavnu literaturu, većinom namijenjenu mladoj generaciji, ali se mnogo interesovao i za knjige stručnog karaktera. Naročito snažan utisak na njega je ostavila knjiga Crtice o magnetizmu i elektricitetu, čiji je autor bio zagrebački profesor Oton Kučera (inače osnivač poznate zagrebačke Narodne opservatorije). Tu se mladi Milanković upoznao sa mnogim znamenitim naučnicima, njihovim životom i djelom, a ta ga je knjiga podstakla da nabavi mnoge dječje igračke (galvanske elemente, provodnike i razne pomoćne aparate i alate) i da u svojoj sobi napravi pravu malu „laboratoriju“. Tu je vršio razne „eksperimente“, a izvodio i mnoge „majstorije“. „Ta privatna radionica pružila mi je daleko više no fizički kabinet naše realke, a znanje pribavljeno iz Kučerine knjige pokaza se dovoljnim i za više razrede realke. Kada sam sve to uvidio i postigao, zapitah se: zašto nas muče našom dosadnom školom. I nađoh ovaj odgovor: ona je samo za glupane!“
Od mnogobrojnih profesora koji su Milankoviću predavali u Realnoj gimnaziji posebno veliki uticaj na njega je izvršio profesor matematike Vladimir Varićak (1865–1942), koji je odmah zapazio talenat i pedantnost svoga učenika. Na njega je posebno obraćao pažnju i insistirao da bude uvijek najbolji i da ne pravi nikakve greške. Stalno je ukazivao da se matematika sastoji u najvećoj mogućoj preciznosti i da ne trpi bilo kakvu približnost, a još manje neke improvizacije. Kasnije je Varićak prešao iz Osijeka u Zagrab, gdje je postao profesor Sveučilišta i akademik. Sa ovim istaknutim matematičarem, ali i velikim čovjekom, Milanković se kasnije sprijateljio i sa njima održavao veoma srdačne prijateljske odnose. O tom svom pofesoru i kasnijem prijatelju Milanković veoma detaljno piše u svojim Uspomenama, ali o njemu govori, istina veoma sažeto, i u svojoj knjizi Kroz vasionu i vjekove.
Poslije uspješno završene realke i odličnog maturskog ispita, jedna grupa maturanata je otputovala u Srbiju na posebnu ekskurziju. Upravo su tada organizovana takva đačka putovanja ne samo za Srbe, nego i za druge svršene maturante iz Habzburške monarhije. Ovo studijsko putovanje je oduševilo mladog Milankovića i bliže ga upoznalo sa matičnom zemljom Srba. Njegov nacionalni ponos i veliko poznavanje istorije i tradicije došli su do punog izražaja. Detaljno se upoznao sa Beogradom i mnogim drugim gradovima i mjestima u Srbiji (Kragujevac, Milanovac, Čačak, Kraljevo, Kruševac, Stalać, itd.), pri čemu je jedan dio puta prešao čak pješice (od Kragujevca do Stalaća). Ponovo se vratio u Beograd, a u tom gradu je boravio kod svoga djede Mite (koji je živio u Mišarskoj ulici) i tu imao priliku i čast da se upozna sa nekolicinom najistaknutijih naučnika i profesora Velike škole u Beogradu (Bogdanom Gavrilovićem, Stojanom Markovićem, Ljubomirom Klerićem i drugima).
„Prije no što krenuh iz Beograda kući, prebrojah, predostrožnosti radi, svoj u Ralju napunjeni buđelar. Iznenadih se kada ga vidjeh punog, a tek tada se prisjetih da ga za vrijeme svoga boravka na srpskom zemljištu nisam ni vadio iz džepa – bio sam gost gdje god sam se nalazio, u kući svoga djede i na svome putovanju po Srbiji“ - piše Milanković.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ